Na području današnjih Varaždinskih Toplica, najstarijeg i najpoznatijeg termalnog lječilišta u Hrvatskoj, nalaze se ostaci rimskog naselja Aquae Iasae, izgrađenog na naselju panonsko-ilirskog plemena Iasae (Iassi) po kojemu je naselje i dobilo ime.
Naselje je doseglo svoj vrhunac u 2. i 3. stoljeću, a krajem 3. stoljeća uništeno je u naletu Gota. Arhitektonski ostaci svjedoče o naprednim rimskim građevinskim tehnikama.
Arheološka istraživanja provedena u razdoblju od 1952. do 1982. godine otkrila su više građevinskih faza termalnog centra s naseljem. Kao što je bio običaj u rimskim termalnim kompleksima, javne i kulturne građevine bile su smještene uz sam izvor, a upravo tu su pronađeni ostaci reprezentativne rimske javne arhitekture: toplice s bazenima i sustavom odvodnje, bazilikalna dvorana s eksedrom, forum i kapitolij.
Ovi su objekti smješteni na najvišoj terasi lječilišnog brijega, u neposrednoj blizini termalnog sumpornog izvora. Zbog prirodnog pada terena od izvora prema jugu, kupališni sadržaji bili su uvijek smješteni južno od izvora, čime se omogućavala lakša opskrba vodom.
Zaštita i prezentacija lokaliteta
Po nalogu Arheološkog muzeja u Zagrebu, a u svrhu očuvanja i prezentacije arheološkog nalazišta rimskih termi i bazilikalne dvorane u Varaždinskim Toplicama, izrađen je natkriveni trijem. Konstrukcija se sastoji od nosača od drvenih ploča, a kao pokrov korišten je prozirni leksan, čime je omogućena otvorena prezentacija ostataka, a pritom je lokalitet zaštićen od vremenskih utjecaja.